Home / Dijaspora / MRŽNJA, PRIMITIVIZAM, NEPOTIZAM, UHLJEBI… Otjerali su me iz moje zemlje
odlazak-bih

MRŽNJA, PRIMITIVIZAM, NEPOTIZAM, UHLJEBI… Otjerali su me iz moje zemlje

Višnja Drmić (50) iz Šibenika danas živi u Velikoj Britaniji. Iz Hrvatske je otišla nakon što nije mogla zaraditi dovoljno za život i školovanje sebe i tri kćeri. Sada radi kao njegovateljica u Salisburyju i sretna je.

– Mržnja, rasizam, primitivizam, nasilje, netolerancija, korupcija, nepotizam, osuđivanje drukčijih i slabijih…

Institucije koje ne rade svoj posao, uhljebi, nepravda, kvazi poduzetnici, visoka davanja, male plaće, truli sustav, politički usmjerene institucije, manjak građanske hrabrosti…

Intelektualci u svojoj zoni komfora, netolerantni akademici, siromaštvo, turizam baziran na prijevari, ‘fake news’… jesam li nešto zaboravila? – nabraja razloge za odlazak u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

Majka je triju kćeri
, od kojih je najstarijoj 32 i udata je, jedna je na fakultetu, a treća maturantica u srednjoj školi. 

– Kako se obje školuju u Splitu, to je zahtijevalo ne samo odvojen život nego i dobru financijsku konstrukciju. Tri godine smo izdržale, radila sam i tri posla, obiteljski i još dodatna dva.

Najstarija kćer je pomagala u obiteljskom biznisu, njih dvije su predano učile a ljeti radile, srednja čak i tijekom nastave na faksu i pri polaganju ispita je konobarila.

Početkom četvrte, zadnje godine školovanja, pokušala sam napraviti financijski plan za cijelu godinu. Svladao me očaj. Naš mali biznis bio je dovoljan za jednu osobu s obzirom na prihode, ali nipošto za sve nas – kaže Višnja.

– Ma koliko god smo se trudile, nismo mogle zaraditi da preživimo nas četiri. Iako su bile skromne, znale dan preživjeti s 20 kn, nekada smo cijeli tjedan imale samo 200 kn za tri obroka, makar su se odrekle mnogih stvari.

I ni jedna od nas nije bila istinski sretna: borile smo se za pravdu, štitile slabije, bavile se dobrotvornim radom, širile optimizam i nadu, svaka od nas je imala neku borbu s lošim sustavom i depresivnim okruženjem. Ja sam polako gubila snagu i nadu – priča.

Pošto je najmlađa kćer poslala motivacijsko pismo sveučilištima u UK, stigao je odgovor. Pročitala ga je i bila u nevjerici – primljena je.

– Pomislila sam da je država s takvim šansama, s takvim poštovanjem prema obrazovanju, mladim ljudima i talentu, mjesto gdje sam možda trebala živjeti? To je bilo to. A ostalo se samo od sebe posložilo.

Završila je stručno obrazovanje za njegovatelja i dobila certifikat. Ubrzano je učila engleski jezik. Posao ju je odveo u Salisbury, gradić jugozapadno od Londona. 

– Svoje prijatelje sam okupila na zadnju večer. Nije bilo lako. Neki su se veselili što idem, neki su bili razočarani, a neki tužni. Ako sam ja odustala od ostanka u Šibeniku i Hrvatskoj, rekli su, mogu onda svi odustati. Koliko je to kompliment, sami procijenite.

Prvi dojmovi života u Engleskoj su joj sjajni. Ovaj posao ne planira dugo raditi.

– Kada moja drugorođena završi faks, a trećerođena srednju, pokušat ću ostvariti svoj san i raditi opet s balonima. Do mirovine. Ovdje. U zemlji u kojoj vrijedi biti čovjek. Nadam se.

U Šibeniku sam se bavila izradom dekoracija od balona za sve prigode, događanja, rođendane i vjenčanja. Inače sam stilist interijera i dekorater balona, a baloni, kao što znamo, usrećuju ljude. To je moj posao i životni cilj: biti sretan i činiti druge sretnima svojom kreacijom – zaključuje. 

OSTAVITE KOMENTAR - nije potrebna registracija