Home / Top 5 / Pet razloga zašto iseljavanje i nije toliki problem kolikim se čini
iseljavanje

Pet razloga zašto iseljavanje i nije toliki problem kolikim se čini

Život počinje da se stabilizuje, a mi, kako godine prolaze, sve više i više razmišljamo o tome da li je ovo bio pravi korak. A na to pitanje vjerovatno nikad nećemo dobiti odgovor

Piše: Mirza Softić

Posljednjih nekoliko mjeseci, pa i godina, pretrpani smo člancima i vijestima u kojima se govori kako sve više i više ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine. Odlaze cijele porodice, bez namjere da se ikada vrate. Odlaze u Njemačku, Austriju, Holandiju, Belgiju, pa i dalje, do Amerike, Kanade ili Australije. Sličan problem imaju i susjedne zemlje, Slavonija je sve praznija i praznija, Srbi svakodnevno pakuju kofere, a ljudi su počeli odlaziti čak i iz gradova, gdje je tradicionalno manja nezaposlenost. Odlaze čak i ljudi koji imaju fine poslove i naizgled veoma dobro žive.

Većinom se traže programeri i drugi stručnjaci informacionih tehnologija, doktori i drugo medicinsko osoblje, ali i limari, parketari, postavljači pločica, zidari, vozači C i D kategorija i druge zanatlije. Mjesta u Evropskoj uniji uglavnom nema za one kojih i kod nas ima mnogo, a to su ekonomisti, pravnici, novinari, politolozi, ili oni koji imaju neke nestručne srednje škole, poput, recimo, gimnazija. Ljudi se potom prekvalifikuju, završe, recimo, vanredno srednju medicinsku školu, stažiraju u nekom domu zdravlja za siću, u isto vrijeme čekaju termin za vizu, i put Njemačke. Tamo zatim počinju raditi u staračkim domovima, i to poslove koje bi teško radili u BiH. Slična stvar je i sa drugim iseljenicima.

Svi mi koji smo otišli iz Bosne za početak smo radili bilo šta, u kafićima i supermarketima, čistili smo snijeg i radili sve ono što u Bosni nismo htjeli. To je bilo samo za početak, a takvo što nam nikad nije padalo na pamet raditi u BiH, pa ni za početak. Naravno, ima i drugih primjera, ali ovakvu priču smo čuli već mnogo puta.

Nakon nekoliko godina, kada se malo priviknemo na način života i upratimo tokove u svojoj novoj zemlji, onda je lakše naći i bolji posao, pa iz staračkog doma pređemo u bolnicu, iz kafića u hotel, a iz hotela u neku turističku firmu. Bez obzira na nivo obrazovanja, teško ćemo ikad biti kao domaći, pa moramo biti duplo bolji od njih da bismo došli na isti nivo primanja. Život počinje da se stabilizuje, a mi, kako godine prolaze, sve više i više razmišljamo o tome da li je ovo bio pravi korak. A na to pitanje vjerovatno nikad nećemo dobiti odgovor.

Ipak, i pored nostalgije za domom, činjenice da smo stranci, jezika koji u početku ne razumijemo, nedostatka familije i prijatelja, postoje mnoge dobre stvari koje se tiču iseljavanja naših ljudi, a to rijetko kad čujemo u medijima. Ispod ću nabrojati pet razloga zbog kojih iseljavanje može imati pozitivan utjecaj na našu zemlju.

Najprije, život u drugačijoj sredini smanjuje nacionalizam. Hiljade je raznih primjera po svijetu gdje se naši ljudi skupljaju, organizuju sijela, derneke, žurke, tulume ili kako to već vole nazvati. U firmama gdje ima naših ljudi, obično se najprije povežemo s onima koji govore isti jezik, pa onda uglavnom sve razlike nestaju. Rijetko kad se Srbi, Hrvati i Bošnjaci posvađaju na nacionalnoj osnovi na poslu, a ako se to i desi, obično bude slučaj na nekim pijankama, gdje bi se to desilo svakako, samo bi našli drugi razlog. Kada se ljudi nađu u nevolji, kada računaju jedni na druge i kada vide da “ovi drugi” uopšte nisu toliko drugačiji, obično nestaju sve barijere, a onda se sklapaju prijateljstva, pa čak i brakovi. Drugačiji je slučaj sa balkanskim izbjeglicama, a razlozi su vjerovatno i druge prirode. Ti ljudi su otišli iz rata, i tada su ostavili jednu sasvim drugu sliku, pa je i razumljivo zašto nacionalizam možda i nije nestao među izbjeglicama, bez obzira na to odakle one dolaze.

Drugi razlog za odlazak je taj da život u stranoj sredini otvara vidike. Ukoliko ste cijeli svoj život proveli u jednom gradu, a dnevna relacija vam bila “kuća – posao”, uz eventualne odlaske u Makarsku i na Bjelašnicu, u tom slučaju je veoma lijepo i korisno vidjeti da negdje drugo ljudi žive i drugačije. Kad počnete raditi u drugoj sredini, obično upoznate ljude raznih nacija, religija i rasa, i vidite da bez problema možete imati prijatelja iz Nepala, a zaljubiti se u curu/momka iz Indonezije. Tada obično shvatite kolika mizerija vlada među nacionalističkim strukturama u vašoj zemlji, ali shvatite i još nešto – a to je koliko smo mi sa ovih prostora zapravo slični. Iako je lijepo družiti se s ljudima sa drugih kontinenata, teško će vam neko iz Sudana biti bliži od nekoga iz susjednih zemalja koliko god se trudili.

Razlog broj tri je smanjivanje nezaposlenosti. Iako zvuči smiješno, ipak se stalno žalimo kako ljudi odlaze, ponestaje nam radne snage, a nezaposlenost u BiH i dalje ostaje veoma visoka, čak i najviša u Evropi. Kada se još tome doda podatak da je nezaposlenost mladih osoba preko 50%, ostaje samo zaključak da ljudi moraju otići da prežive. Iako možda naizgled postajemo zemlja staraca, uopšte ne mora značiti da će sve te mlade osobe zauvijek i ostati u inostranstvu. Veliki je broj mladih koji odu na brod, počnu raditi na naftnim platformama, zaposle se u aviokompanijama, ili pak rade sezonski na primorju. Takvi se ljudi uglavnom i dalje javljaju biroima za nezaposlene, jer nekako skuckaju neki odmor da bi došli jednom u dva mjeseca, ali oni u stvarnosti jesu zaposleni, i to njihovo zaposlenje često uključuje (privremeni) odlazak van BiH. Kada Bosnu i Hercegovinu poredimo s Irskom, možemo zaključiti da se irska sudbina može desiti i nama. Trenutno u Americi živi sedam puta više Iraca nego u samoj Irskoj. I pored te činjenice Irska nije prestala postojati, nego naprotiv, jedna je od najbogatijih i najperspektivnijih država Evropske unije. Irci su Americi u amanet ostavili toliko toga da su ispisane stranice i stranice o tome, a slično se može desiti i nama. Bosanci u Americi su jedna od najprilagođenijih imigrantskih skupina – svi govore savršen engleski, imaju dobre poslove i žive relativno dobro. Al-Jazeera piše da naši građani u Sent Luisu zarađuju 25% više nego ostali Amerikanci. Mnogi od njih sanjaju Bosnu, dolaze često, te šalju novac, a tu dolazimo do razloga broj četiri, a to je priliv novca od dijaspore.

Godišnje nam dijaspora pošalje preko dvije milijarde maraka, što je neuporedivo više nego što nam donesu strani investitori. Kada se uzme u obzir da, za razliku od investitora, taj novac nije poslan da bi se od njega zaradilo, onda to ispadne još i više. Kada bi se nekako mogli dodati podaci koliko je novca doneseno u kešu, te samom kupovinom kada naši dijasporci dođu na odmor, vjerovatno je da bismo došli možda i do polovine BDP-a. A to nimalo nije zanemarivo. Slično je i u susjedstvu, s tim da procenti variraju od 2,7% u Makedoniji, do 15% na Kosovu, ali manji procenti ne znače uvijek da su doznake manje, nego i da je bolji BDP.

Peti i, po mom mišljenju, najvažniji razlog je povratak u realnost. Nažalost, prosječan bosanskohercegovački građanin uglavnom misli da na Zapadu ruže cvjetaju, da se novac bere na grani, a da tuku ko ne želi socijalu. Naravno, to apsolutno nije tako. Mnogi od nas koji smo odselili nakon rata pošteno smo se napatili da bismo došli do nečega što danas imamo. U tih nekoliko prvih godina smo radili sve i svašta, živjeli po najvećim rupama, i drugovali s najvećim ološom. Kada dođete u inostranstvo, čak i ako odmah imate posao, u većini razvijenih zemalja vas najprije čeka mukotrpni rad, potraga za pristojnim stanom, nervni slomovi oko toga da li ćete moći platiti kiriju, ogromna nostalgija za rodnim krajem, nedostatak porodične i svake druge podrške, manjak prijatelja, socijalni život ravan nuli i odnos domaćeg stanovništva prema vama koji je otprilike kao da ste niža rasa. I jednostavno, tako ostane veoma dugo jer ste stranac. Tada shvatite da stvari u BiH i nisu toliko loše koliko su vam se činile prije nego ste otišli, da mi još uvijek gajimo neke sjajne navike koje su na Zapadu davno nestale, i da Bosna ipak nije najveća svjetska rupa, kako vam se činilo do prije koju godinu.

Tada shvatite da je ogromna prednost da vam neko može pričuvati dijete, i to vam ne naplatiti, da je punjenje baterija odlaskom na koncert postao luksuz, i da omiljeni fudbalski klub možete gledati samo preko interneta. Tada razumnije počnete posmatrati bosansku situaciju, i s obzirom na to da ste sada dijasporac, možete sa strane mnogo realnije sagledati sve prednosti i mane vašeg sarajevskog, tuzlanskog, zeničkog, banjalučkog ili bihaćkog života. Odjednom dođete do zaključka da besplatno ili relativno jeftino obrazovanje i zdravstvo ne bi trebalo da su luksuz, iako je to u mnogim zapadnim državama već odavno tako. U Americi su ove dvije stavke misaona imenica, a u Bosni se još uzimaju zdravo za gotovo. A takvih je primjera previše

To je otprilike i momenat kada počnete razmišljati o povratku. A koliko su naši ljudi uspješni kada se vrate, možete pogledati u dokumentarnom serijalu Ademira Kenovića. Ukucajte na Youtubeu “Hoću kući” i uživajte. Rijetko je ko to tako dobro objasnio kao ljudi koji su sve to prošli.

oslobodjenje/RK

OSTAVITE KOMENTAR - nije potrebna registracija