Home / USK Vijesti / Jezive slike iz migrantskog kampa u Kladuši i Bihaću: Umorni, bolesni, pretučeni, očajni, gladni… Zavladala je šuga
kamp

Jezive slike iz migrantskog kampa u Kladuši i Bihaću: Umorni, bolesni, pretučeni, očajni, gladni… Zavladala je šuga

Svi su oni, iz ko zna koje zemlje, odavno krenuli bježati od rata i nesigurnosti, od nasilja i sukoba, ka boljem životu. Zapeli su ovdje, na granici svjetova, istoka i zapada, u Bosni koja se još itekako sjeća ovih prizora iz prošlog rata. Zapeli jer ih Hrvatska ne pušta dalje

Izvor: 100posto.hr
Piše: Tomislav Kukec

Sunce je neizdrživo peklo kada smo, oko podneva, ušli u izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Prizor koji nas je dočekao nije lako opisati. Na vrućini i žegi, pod crnim, plastičnim ceradama što glume ‘zidove’ šatora, natiskalo se stotine izbjeglica iz Sirije, Pakistana, Afganistana, Irana i brojnih drugih zemalja. Umorni, dehidrirani, iscrpljeni, mnogi od njih u teškom zdravstvenom stanju, ležali su na klupama ili na podu, pokušavajući doći do daha na nesnosnoj žegi.

U prljavoj, podrapanoj odjeći igraju se dječica od tek nekoliko godina, dok roditelji ispijenih lica, mršavi i zabrinuti, sumnjičavo gledaju tko smo. Neki od njih tek su došli nakon višednevnog pješačenja iz Srbije ili Crne Gore, drugi su tu već tjednima. Na licima im se jasno ocrtavaju umor i očaj. Među prašinom i na žegi igraju se dječica, a ona sretnija na putovanju su uspjela zadržati nekog prastarog, prljavog i rasparenog medu ili zeku.

Bijesni su na Hrvate i hrvatsku policiju

Kampom se brzo pročulo da su došli novinari iz Hrvatske. Nastaje komešanje. Dio izbjeglica zove nas da sjednemo s njima u šatore, drugi glasno negoduju.

Biti hrvatski novinar ovdje nije ugodno. Bijesni su na nas i našu policiju koja ih, kažu, tuče, te im krade novce i mobilne uređaje ako pokušaju prijeći u Hrvatsku. Nismo se ni snašli, a već nam prilazi žena, Valerie joj je ime. Na prvi pogled nitko joj ne bi rekao da je izbjeglica. Izgledom pomalo odudara. Bijele puti, plave kose, kaže da se iz Afganistana uputila prije pola godine. Čim nam dolazi, brizne u suze, pa pokazuje zavoje na nogama i goleme, tamne modrice na nadlaktici.

– Ja sam žena. Žena! A vaši su me policajci tukli. Zašto to radite? Jeste li vi ludi? – jeca žena gledajući me očima iz kojih dopire samo jedno pitanje: „Čime sam to zaslužila“.

S njom je sin od nekih desetak godina. Uplašeno promatra majku koja je, vidi se, na rubu sloma. Kaže da je prije nekoliko dana pokušala iz Bosne i Hercegovine prijeći u Hrvatsku.

– Susrela sam vašu policiju u šumi. Vikala sam da želim azil u Hrvatskoj. Ali oni se nisu držali zakona, nisu me priveli, nego su me gurnuli u rijeku. Lice mi je bilo u vodi, a onda su me počeli udarati. Uzeli su mi mobitel i svih 400 eura koje sam imala uz sebe. Ludi, ludi, ludi! – viče žena, pokazujući modrice.

Sin ju nijemo promatra, vidi se da je u šoku. Sve ovo dogodilo se samo nekoliko dana prije našeg dolaska. Valerie nam ga pokazuje.

Dolaze nam, jedan po jedan, pokazuju masnice od pendreka ili razbijene mobitele

– Ja sam sama s njim. Krenula sam na put radi njega, da mu spasim život. Prošli smo Tursku, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu. Nitko nas nije tukao, pomagali su nam, a vi ste nas tukli. Njega su udarili. Pa jeste li vi normalni. Dijete su mi tukli! – govori nam. Ustaje, ne može više, emocije su prejake.

– Ne želi razgovarati s vama jer ste iz Hrvatske. Znam ja da niste vi krivi, ali probajte ju shvatiti – govori nam mladi Pakistanac, koji nam pomaže oko prijevoda.

migranti-kamp-bihac-2

Oko nas se okuplja desetak muškaraca. Svatko ima svoju priču, problem je samo na kojem je jeziku ispričati. Neki znaju engleski, drugi pokušavaju na francuskom, treći na farsiju, arapskom, tko zna čemu.

U satima koje ćemo provesti u Kladuši, primijetit ćemo da su priče uglavnom slične. Svi su oni, iz tko zna koje zemlje, odavno krenuli bježati od rata i nesigurnosti, od nasilja i sukoba, ka boljem životu. Zapeli su ovdje, na granici svjetova, istoka i zapada, u Bosni koja se još itekako sjeća ovih prizora iz prošlog rata.

Zapeli jer ih Hrvatska ne pušta dalje. Mnogi su pokušavali ilegalno, kroz šume, ali vlasti su bile neumoljive. Dolaze nam, jedan po jedan, pokazuju masnice od pendreka ili razbijene mobitele.

– Draže mi je da me ubiju. Neka pucaju po nama, samo da nas ovako ne maltretiraju. Ako mi ne vjerujete, idemo večeras zajedno, vidjet ćete kakvi su – govori nam jedan.

Kaže da im policija razbija mobitele kako ne bi imali GPS navigaciju na putu prema Europi. Ipak, veli, nebrojeno je slučajeva da mobiteli malo boljih marki, ili novijih modela, završe u džepovima policajaca, baš kao i novac koji im je prijeko potreban za nastavak putovanja.

Fotografije iz migrantskih kampova u Velikoj Kladuši i Bihaću, kao i nastavak teksta pogledajte OVDJE.

(100posto.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)